Brak

Zašto Katolička crkva ima tako usku definiciju braka?

Crkvenu definiciju braka objavio je Bog; tako, savršen je i ne može se promijeniti kako bi odgovarao strastima čovjeka.

Crkva čuva brak, ili sveti brak vrlo marljivo jer vjeruje da je to sveta stvar: božanski određena zajednica između muškarca i žene. Sveto pismo otkriva dvostruku prirodu braka: njegov sjedinjujuće priroda (tj., zajednica supružnika) I je prokreativni priroda (tj., otvorenost prema potomstvu). Na primjer, u Geneza vidimo da je Bog stvorio čovjeka muško i žensko; i da je On pozvao ova dva komplementarna spola u jedno s drugim u velikoj zapovijedi za reprodukciju. “Tako je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, na sliku Božju stvorio ga je; muško i žensko stvori ih. I Bog ih blagoslovio, a Bog im reče, ‘Plodite se i množite’” (Geneza 1:27-28). „Ovo je konačno kost od mojih kostiju i meso od mog mesa,“, uzvikuje Adam na prvi pogled na Evu. "Stoga,“, kaže dalje Sveto pismo, “Čovjek ostavi oca svoga i majku svoju i prione uza svoju ženu, i postanu jedno tijelo" (Geneza 2:23-24).

Zato što je Bog namjeravao da brak bude simbol saveza između Njega i Njegovog naroda, monogaman, neraskidivo jedinstvo je ideal. Isus je obnovio brak prema ovom idealu tijekom svoje službe. Kad su farizeji ispitivali je li razvod dopušten pod bilo kojim uvjetima, odgovorio je Spasitelj: “Zar niste čitali da ih je stvoritelj od početka stvorio kao muško i žensko, i rekao, ‘Zbog toga će čovjek ostaviti svoga oca i majku i prionut će svojoj ženi, i dvoje će biti jedno tijelo'? Dakle, više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što je dakle Bog spojio, nitko neka ne rastavlja” (vidi Matej 19:4-6 i Postanak 1:27; 2:24).

Na to su farizeji odgovorili, “Zašto je onda Mojsije zapovjedio da se dade razvodnica, i da je sklonim?“ Gospodin je odgovorio: “Zbog vaše tvrdoće srca Mojsije vam je dopustio da se razvedete od svojih žena, ali od početka nije bilo tako. I kažem ti: tko god otpusti svoju ženu, osim nečednosti, i udaje se za drugu, čini preljub; i onaj koji oženi rastavljenu ženu, čini preljub” (Matej 19:7-9; naglasak dodan).

“Razvod” o kojem je Gospodin govorio ne treba brkati s pojmom razvoda u modernom društvu. Isus je mislio na zakonsku rastavu bez slobode ponovnog vjenčanja – rastavu supružnika, ali ne i razvod braka. Neki, štoviše, tvrdili su da praveći iznimku za slučajeve "nečednosti" Isus dopušta razvod. Izvorna hebrejska riječ ovdje, iako, je nastavio, što je vjerojatno točnije prevedeno kao “blud,” implicirajući grijeh koji se dogodio prije braka, čime brak postaje ništavan. Gospodine, zatim, ne dopušta raskid valjanog braka, ali priznaje da se zajednica može učiniti nevaljanom zbog nedostatka koji je u nju unesen od samog početka. Tako, to bi se više slagalo s konceptom poništenja, nego s razvodom.

U istom odlomku, štoviše, Isus je izričito zabranio ponovni brak, izreka, “Tko se oženi razvedenom ženom, čini preljub” (Matej 19:9; usp. 5:32). Također je rekao, „Što je dakle Bog združio, neka nitko ne rastavlja;” i, u vezi razvoda, “od početka nije bilo tako” (19:6, 8). U Evanđelju po Marku, rekao je Isus, “Tko otpusti svoju ženu i oženi se drugom, čini preljub s njom; a ako se razvede od muža i uda za drugoga, ona čini preljub" (10:11-12; vidi također Luka 16:18).

Također, u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima (7:10 -11), Sveti Pavao piše, “Oženjenima dajem zaduženje, ne ja nego Gospodin, da se žena ne rastaje od muža (ali ako ona to učini, neka ostane sama ili neka se pomiri sa svojim mužem)– i da se muž ne razvodi od svoje žene.” Prema Pavlu, u istoj poslanici Korinćanima, bračnu vezu može raskinuti samo smrt (7:39).

Crkva je u braku uvijek vidjela duboku simboliku i izvanrednu krepost.

Isus je usporedio nebo sa "svadbenom gozbom" (Matej 22:2 i 25:10), i njegovo prvo javno čudo–pretvaranja vode u vino–izvedeno na svadbenoj gozbi (vidi Ivana 2:1).

Pavao je vidio brak kao model Isusove zaruke s Njegovom Crkvom (vidi njegovo pismo Efežanima 5:32).

Najraniji kršćanski povijesni spisi izvan Svetoga pisma također brane svetost i nerazrješivost braka. Na primjer, Sveti Ignacije Antiohijski, pišući o A.D. 107, rekao je, “Dolično je da se muškarci i žene koji se žele vjenčati sjedine uz privolu biskupa, tako da će njihov brak biti prihvatljiv Gospodinu, a ne ušlo se radi požude. Neka sve bude u čast Bogu” (Pismo Polikarpu 5:2).

Za otprilike godinu dana 150, Sveti Justin Mučenik komentirajući Mateja 19:9, napisao, “Prema našem Učitelju, kao što su grešnici koji sklapaju drugi brak, iako je to u skladu s ljudskim zakonom, tako su i grješnici koji sa požudom gledaju ženu" (Prva isprika 15). Otprilike u isto vrijeme, Atenagora iz Atene je napisao, “Smatramo da čovjek treba ili ostati onakav kakav je rođen ili se oženiti samo jednom. Jer drugi brak je prikriveni preljub" (Molba za kršćane 33). “Kako ćemo biti dovoljni,” zapisao je Tertulijan početkom trećeg stoljeća, “za kazivanje o sreći tog braka koji Crkva uređuje, koja je žrtva (tj., euharistije) jača, na koje blagoslov stavlja pečat, koje anđeli navješćuju, i koji ima Očevo odobrenje?” (Mojoj ženi 2:8:6). U isto vrijeme, Sveti Klement Aleksandrijski, navodeći Kristov nauk u Mateju 5:32, definirao je preljub kao ulazak u drugi brak dok je bivši supružnik još živ (stromalni led 2:23:145:3)

Autorska prava 2010 – 2023 2riba.co