Crkvena zabrana ženskog ređenja je ne slučaj diskriminacije, već potvrda da je svećenički poziv temeljno očinski. “Jer iako imate bezbrojne vodiče u Kristu, nemaš mnogo očeva,“, napisao je apostol Pavao. “Jer ja postadoh vaš otac u Kristu Isusu po evanđelju” (vidi Paulov Prva poslanica Korinćanima 4:15 i Knjiga o sucima 18:19). Žene zauzimaju mnoge vodeće uloge u Crkvi, kao što su poglavari redovničkih redova i apostolata, ravnatelji škola, i ravnatelji vjeronauka. Svečenik, međutim, nije pozvan da bude samo duhovni vođa, ali a duhovni otac; i dok je žena slobodna biti gotovo što god poželi, jedina stvar koja ne može biti je otac.
Crkva drži da su muškarci i žene jednaki u dostojanstvu, budući da su oboje stvoreni na sliku i priliku Božju (vidjeti Knjiga postanka 1:27). Dok su ravnopravni, međutim, muškarci i žene nisu identični nego različiti; a pozvani su ispunjavati bitno drugačija zvanja: očinstvo i majčinstvo, odnosno. Niti jedno zvanje nije superiorno drugome, ali, opet, jednaki u dostojanstvu. napisao je papa Pavao XI, “Jer ako je čovjek glava [obitelji], žena je srce, a kako on zauzima glavno mjesto u vladanju, tako da ona može i treba tražiti za sebe glavno mjesto u ljubavi" (Čedni brak 27). Da nastavim analogiju, ni glava ni srce bitnije od tijela; tijelo treba oboje za život. Model Crkve, zatim, je jedan od harmonije, the komplementarnost od spolova. Po kontrastu, sekularni svijet, pogrešno misleći na jednakost zamjenjivost, je uspostavio bitku spolova, u kojoj su muškarci i žene svedeni na razinu suparnika.
Na pitanje dostojanstva, nijedna institucija u povijesti svijeta nije uzdigla žene na jednak ili veći stupanj od Katoličke crkve. Muški pisci evanđelja, na primjer, nije pokušao promijeniti ili sakriti činjenicu da su prvi svjedoci Uskrsnuća, temeljna istina vjere, bile žene. To je bilo protiv tadašnjih društvenih normi, kao što se obično ženskoj riječi pridavalo malo vrijednosti u drevnoj Palestini (vidjeti Luke 24:11). Litanije svetih žena u predaji Crkve doista su duge i dojmljive, uključujući trojicu koji su proglašeni crkvenim naučiteljima, posebnih vjeroučitelja: Sveta Katarina Sijenska (d. 1380), Terezije Avilske (d. 1582), i Thérèse iz Lisieuxa (d. 1897).
Od svih velikih svetaca koje Crkva časti, the Blažena Djevica Marija se poštuje daleko i iznad ostalih. Zapravo, kako je obrazložio papa Ivan Pavao Veliki, besprimjerna pobožnost Crkve prema Mariji koja „nije primila ni poslanje svojstveno apostolima ni ministerijalno svećeništvo jasno pokazuje da nepripuštanje žena svećeničkom ređenju ne može značiti da su žene manjeg dostojanstva, niti se može tumačiti kao diskriminacija protiv njih” (Svećeničko ređenje 3).
Od završetka Drugog vatikanskog sabora u 1965, Crkva je trpjela stalan i sve veći pritisak zapadnog društva da promijeni svoj stav o ređenju žena. Ipak, to je definirano učenje Crkve obični magisterij, što znači da su vjernici jednodušno vjerovali od početka. Crkva, stoga, nemoćan je to promijeniti. Podvlačeći ovu točku, Ivan Pavao je izjavio, “Kako bi se otklonila svaka sumnja u pogledu stvari od velike važnosti, stvar koja se odnosi na sam božanski ustroj Crkve, na temelju moje službe potvrđivanja braće (usp. Luke 22:32), Izjavljujem da Crkva nema nikakve ovlasti dodjeljivati svećeničko ređenje ženama i da se taj sud definitivno mora držati svih vjernika Crkve.” (Svećeničko ređenje 4).
Neki su tvrdili da je odabirom muškaraca da služe kao prvi svećenici Njegove Crkve Isus samo odgovarao kulturnim standardima. Kao što Evanđelja jasno pokazuju, međutim, Isus je redovito zanemarivao društvene norme radi Kraljevstva Božjega (vidjeti Matej 9:11 i Ivan 8:3). Nadalje, svećenice, što je zajedničko poganskim religijama Grčke i Rima, bili prihvaćeni aspekt drevnog društva.
Održavanje svećeništva za muškarce izravno slijedi Gospodinov primjer i učenja Svetoga pisma; to je “očuvano stalnom i općom predajom Crkve i čvrsto naučeno od strane Magisterij u svojim novijim dokumentima” (Svećeničko ređenje 4). “Kao u svim crkvama svetaca,“, napisao je sveti Pavao, “Žene bi trebale šutjeti u crkvama. Jer njima nije dopušteno govoriti, ali treba biti podređen, kako čak i zakon kaže. … Jer sramota je da žena govori u crkvi” (Prva poslanica Korinćanima 14:33-34, 35; vidi također Prvo pismo Timoteju 2:12). Apostol, naravno, nije značilo zabraniti ženama da "govore u crkvi" u običnom smislu, već u smislu propovijedanja ili predsjedanja skupštinom. Oni koji tumače Bibliju iz perspektive radikalnog feminizma inzistiraju na tome da Paulove riječi samo odražavaju kulturu u kojoj su dominirali muškarci u kojoj je živio, te stoga nemaju nikakvu važnost za današnje čitatelje. Ovo gledište, iako, koji počinje dovoditi u pitanje nadahnuće Svetoga pisma, otvara vrata pojedincima da odbace kao irelevantne praktički svaki stih iz Biblije koji im se osobno čini nepoželjnim. Zato je u takvim slučajevima uvijek najbolje osloniti se na stalno vodstvo i nauk Crkve.
Ranokršćanski povijesni spisi pokazuju da su žene sudjelovale u posvećenom redovničkom životu kroz Red udovica (u biti prve časne sestre). Sveti Hipolit Rimski, pišući o A.D. 215, primijetio da se žene upisane u ovaj red “ne smiju zarediti... . Zaređenje je za kler zbog liturgije; ali je za molitvu određena udovica, a molitva je dužnost svih” (Apostolska tradicija 11).
Neko je vrijeme u prvoj Crkvi postojao i Red đakonisa. Đakonice, međutim, nije primio ni zaređenje, ali su se smatrali pripadnicima laika. Spominjući đakonice, na primjer, godine Nicejski sabor 325 razjašnjeno, “Mislimo na đakonice koje su preuzele habit, ali tko, budući da nemaju nametanje ruku [kao kod zaređenja], treba ubrojiti samo među laike” (Kanon 19). Također, Sveti Epifanije je objasnio okolo 375 da svrha Reda đakonica nije bila “biti svećenica, niti za bilo kakav rad uprave, ali radi dostojanstva ženke, bilo u vrijeme Krštenja, ili pregleda bolesnika ili patnika, tako da je [žena] tijelo ne smiju vidjeti muškarci koji vrše svete obrede, nego od strane đakonice” (Panarion 79:3).